Pisala sam vam ovo poslednji dan avgusta. U supermarketu stoje prezrele lubenice zavarene u plastiku, odmah pored bundeva, srca od medenjaka i pakovanja spekulacius keksa. (Savršen trenutak da izvučeš onu jednu prelaznu jaknu koju možeš da nosiš tačno dva puta godišnje, otprilike nedelju dana.)
Ono što sam ponovo shvatila poslednjih nedelja: ne samo da godina ima svoje faze. Imamo ih i mi. Primećujem to kroz rad sa vama, kroz svoje procese, kroz psihoterapiju i rad na ostrvu.
Verujem da je ono što divlje životinje, biljke – zapravo sve u prirodi – najviše imaju ispred nas to da žive u fazama i prilagođavaju se. Bez otpora. Bez potrebe da menjaju stvari. A mi bismo tako voleli da sve ide linearno. Da uvek imamo istu energiju. Da pronađemo rutinu vežbanja i održavamo je cele godine, svaki dan jednako. Da nam uvek treba ista količina sna i hrane. Da uvek idemo rano u krevet, da smo mentalno stabilni i da nam je ishrana pod kontrolom. Da se uvek osećamo jednako motivisano i društveno. I još, da možemo da planiramo kako ćemo se osećati.
A zapravo, sve u prirodi odvija se u ciklusima i fazama. Tako i mi.
Problem je što pokušavamo da to poreknemo ili da se borimo protiv toga.
Znam da se ne oseća uvek tako, ali naše telo je takođe deo prirode. Svaka ćelija u našem telu živi u ritmu od 24 sata. Mi smo takođe organizmi koji funkcionišu u fazama.
Zašto bi baš naša energija morala da bude stalna prava linija?
Ono što mnogima stvara stres nije sama faza, već očekivanje da ona mora da bude drugačija. Ili da spoljašnje okolnosti moraju da se promene kako bi se unutra osećalo drugačije. Ili obrnuto. Istina je: možemo da kontrolišemo samo ovo drugo, kako se unutra osećamo i kako se postavljamo prema tome. Možda smo naučili da “pravo” funkcionišemo samo kad smo produktivni. Ili da je zima teška i tamna. Da je iscrpljenost pogrešna. Ali ponekad je upravo ono protiv čega se borimo – ono što nam je najpotrebnije. Ponekad je deo procesa radovati se fazama za koje znmo da će se osećati drugačije.
Neke faze traju danima. Neke nedeljama. Neke celom promenom godišnjeg doba. Ne moramo uvek da budemo isti.
Verujmo svom ritmu i fazi u kojoj se trenutno nalazimo. Svaka faza u prirodi je nužna da bi došla sledeća.
Da li sada treba da istrajemo ili da pustimo?
Da li je to rast ako se nateramo ili iscrpljenost ako ne uradimo? Ono što pomaže jeste manje osuđivanja i više osluškivanja.
Nekoliko pitanja koja nam mogu pomoći da bolje pročitamo sebe:
Da li se osećam mirno kad ništa ne radim ili postajem nemiran?
Da li zaista želim više sada ili samo ne želim da se suočim sa onim što dolazi kad pustim?
Dolazi li moj poriv za aktivnošću iz uzbuđenja ili iz straha da ću izgubiti korak?
Ako osećamo da naše povlačenje nije izbegavanje, već briga o sebi – onda to nije beg, već isceljenje. A ako osećamo da naš poriv dolazi ne iz pritiska, već iz radoznalosti – onda smo verovatno spremni za aktivnu fazu.
Dozvolimo sebi da pogrešimo dok pokušavamo.
Odluka koju donesemo danas nije zauvek. Ako danas imamo energiju – iskoristimo je, bez straha da ćemo je potrošiti. Ako danas nemamo – to nije dokaz da je sutra neće biti. Pustimo telo da nas iznenadi koliko brzo možemo da se regenerišemo kad ga slušamo.
4 najefikasnija pitanja koja možemo postaviti sebi u svakoj fazi:
Šta mi je sada zaista potrebno – fizički, emotivno, mentalno?
Ako sam iskren, koja faza se upravo najavljuje?
Kako bih živeo kad bih svoj unutrašnji ritam uzeo ozbiljnije od spoljašnjih očekivanja?
Kako tačno mogu da proslavim i potpuno prigrlim fazu koja dolazi – baš zato što znam da neće zauvek trajati?
Od „moram“ ka „mogu, želim, dopuštam sebi“. Uvek.
Hajde da ne “izguramo” samo ostatak godine – uživajmo u fazi u kojoj jesmo. Ili u onoj koja upravo dolazi.
Sve najbolje.