Postoje ti trenuci kada pogledaš na ono što imaš i budeš veoma zahvalan.
A onda postoje i oni trenuci kada, uprkos svemu tome, osetiš stezanje u grudima, knedlu u grlu ili negativne misli koje ti se stalno vrte po glavi.
Mnogo toga jeste dobro, i opet ti neki osećaj ili misao govori da nešto ipak nedostaje. Sa jedne strane znaš da se sreća nalazi samo unutra. Ali sa druge strane, osećaš da još uvek postoje ciljevi ili želje koje su jednostavno povezane sa „spoljnim svetom“.
Umesto da stvarno čuješ te ciljeve i želje, pojavi se misao:
„Pa ne bih smeo da se žalim.“
Možda ti je ovo poznato. Možda čak upoređuješ svoj bol sa bolom drugih ljudi. I imaš osećaj da si pri tom izgubio vezu sa samim sobom.
Ništa nije iscrpljujuće kao pretvaranje da je sve u redu. A ništa nije lekovitije od iskrenosti prema samom sebi.
Samo zato što drugi trenutno prolaze kroz bol, ne znači da ti nemaš pravo da osećaš ono što želi da bude osećeno. Poređenje je nekada bio mehanizam zaštite. Način da znaš da li negde pripadaš. Ali danas nas ono često više razdvaja nego što nas povezuje.
Iako niko ne može tačno da oseti ono što se dešava u tebi, svi znamo kako je to osećati se nevidljivo. I upravo tu se krije ono što nas povezuje. Ne u istom iskustvu, već u iskrenom pokazivanju sebe.
Jer osećaj nas uvek povezuje.
Za to ne moraš da znaš situaciju druge osobe u sitne detalje.
Naravno da je to nemoguće. Niko nije prošao kroz tvoju priču, tvoje detinjstvo, tvoje odnose, tvoj pogled na svet, niti osetio tvoj bol na isti način.
Ali to i nije poenta.
Prava povezanost nastaje kada se pokažeš. Ne kada se pravdaš.
Istraživanja pokazuju da, kada imenujemo svoje emocije umesto da ih potiskujemo, nivo stresa se merljivo smanjuje. Telo se opušta.
Amigdala (naš centar za uzbunu u mozgu) postaje mirnija. To je i razlog zašto se sve odjednom „oslobađa“ kada nešto izgovorimo.
Jer tada unutra osetiš: tu sam. Osećam. Dobijam signal.
To nije slabost, već tvoj resurs.
Primećujem koliko mi je ovo važno. Shvatam signal ozbiljno. Tu sam za sebe.
Šta danas možeš da uradiš:
1. Ne pitaj se da li smeš da osećaš nešto.
Radije se zapitaj da li je to istina u tvojoj trenutnoj realnosti ili je to proizvod neke priče u tvojoj glavi.
Ne oseća se svako osećanje prijatno, ali skoro svako ti pokazuje gde nešto zapinje.
Ne moraš da ga objašnjavaš. Samo da ga priznaš.
2. Piši da bi čuo šta misliš.
Ne zbog cilja. Ne za publiku.
Već zbog trenutka u kojem tokom pisanja osetiš: Ah. Tu sam. To me sada pokreće. Tu želju upravo sebi uskraćujem.
A onda – uzmi je ozbiljno.
3. Ne mešaj radost sa odsustvom problema.
Radost nije krajnje stanje. Ona je često nusproizvod bliskosti – sa sobom, sa drugima, sa onim što jeste upravo sada.
4. Vežbaj svoju verziju zahvalnosti:
Šta je sada zaista dobro?
Kada bi baš hteo da se udubiš u to, šta sve lepo bi mogao da vidiš?
Zahvalnost je takođe vežba.
To je podsećanje na sve dobre situacije iz prethodnih nedelja u koje si se u početku plašio da uđeš, svih ljudi koji ti prijaju, reči ili komplimenata koji su te usrećili, stvari koje si uspeo da postigneš, muzike koja te oduševila, trenutaka koji su te ispunili.
Osećaj koji si tada imao nije nestao – samo mu češće treba odgovarajući „film“ u glavi.
Ne boj se da budeš „loš“ u tome. Vežbaj bez ocenjivanja.
“Ne moraš biti zahvalan za sve – da bi bio zahvalan za nešto.”
Ne moraš prvo sve da razumeš, da bi se osećao povezano.
Ponekad je dovoljno samo biti iskreno prisutan. Bez poređenja. Bez pritiska.
I prihvatiti ono što trenutno jeste. Onako kako jeste.
Jedna rečenica za danas:
„Dozvoljavam sebi da osećam ono što osećam. I u tome nisam sam.“
Sve najlepše,
Maja