Jedan petao (prvi put kukuriče u 2:58am), jež u dvorištu grčke vile prikazuje čist hedonizam, par leptira zajedno svaki dan ispred mog prozora, koze su krenule ka Olimpu, roda se protegnula (ili je ipak bila čaplja, a možda i ždral), jedna krupna noćna leptirica je prešla moje granice (naravno, iznela sam je napolje u čaši), dva pauka (njih nisam iznela, žive ovde sa nama), dosadnih komaraca nema, čujem da su kod komšija (dobro je, hvala im)
…i dosad preko 160 stranica nove knjige koju pišem nama, ženama.
Mislila sam da ću ove nedelje opet napraviti malu nenajavljenu pauzu od kolumni, ali trenutno to ne osećam. Mnogo više osećam potrebu da pišem. Dakle, da pišem tebi koja si u Healing Depths odaji.
U Grčkoj sam još par dana i ovde bi trebalo da “samo” odmaram, ali usput pišem svoju novu knjigu i revidiram predavanja za edukaciju koja počinje u novembru. To možda već znaš.
Ako ne znaš, navrati ovde.
Zato ti u ovom trenutku ne mogu reći da li ova kolumna donosi “konkretne alate” kao prethodnih nedelja, ali ono što mogu da ti kažem jeste da sam, posle 14 dana ovde, sigurna da sam upoznala more ljudi, čula sve muzičke novitete srpske scene i otkrila da je najlepše ujutru kada svi spavaju. Pre 20 godina ovo je bilo hit mesto za letovanje, izlaske, ludilo od provoda. Sada je grad za penzionere. Naša kuća ima visoke plafone, topli enterijer, police prepune knjiga, našla sam i Oscara Wildea i Shakespearea (sigurno da su nekima poslužile i pomagale u razvoju duha), jednostavan radni sto ispred ogromnog prozora u koji dugo zurim na kraju dana sumirajući utiske, prebrajajući blagoslove. Oni koji me prate duže znaju koliko volim more, šumu, prirodu generalno i da sam svoju praksu preselila u srce šume, a zatim i na more (samo da nisam zalepljena za stolicu i da mogu da dišem sa klijentima). Zato mogu da kažem da je skroz u redu da svako prepozna svoje muze, inspiracije, potrebe i da ih sledi, neguje i ritualno primenjuje u životu i radu.
Htela sam da ti ovim putem prenesem jednu poruku:
Počni da zapisuješ. Koristi svoju kreativnost.
Baš onu kreativnost koja ti prva padne na pamet sada. Ne mora to da bude knjiga. Ne mora čak ni “journaling” po nekom obrascu. A ako te zanima više da slediš praksu terapijskog pisanja, tu je moj priručnik Otključaj svoju priču koji možeš poručiti ovde. Radi se o tome da izraziš sebe, na svoj način.
Još 1980-ih socijalni psiholog James W. Pennebaker istraživao je šta se dešava kada ljudi redovno zapisuju svoje misli i osećanja. Potpuno nefiltrirano, bez brige o stilu ili strukturi. Tražio je od učesnika da četiri dana po 15 minuta pišu o (u ovom slučaju teškom) iskustvu. Rezultat: ne samo da se emocionalno stanje poboljšalo, već se i imunitet vidljivo ojačao. Manje poseta lekaru, bolji san, stabilnije raspoloženje. Pennebaker je pokazao da jezik menja način na koji mozak skladišti iskustva. Ne zato što su reči bile pametne, već zato što su smele da izađu napolje. Pisanje pomaže da neizrecivo postane izrecivo i time dostupno našem unutrašnjem biću.
Olovka, papir, malo vremena često je to sve što je potrebno da se ponovo približiš sebi.
Studije pokazuju još nešto: u trenutku kada stvaramo: slikamo, crtamo ili pišemo osećamo najmanje straha. Ne radi se o tome da budeš “dobra” u tome. Niti da to pokažeš drugima. Radi se o tebi i osećaju koji imaš dok to radiš.
Dakle, neka danas tvoja jedina “vežba regulacije nervnog sistema” bude kreativnost. Ako ti je trebalo da primiš neki znak da kreneš sa kreativnim projektom koji ti već dugo lebdi po glavi - evo ga. To ne mora da postane tvoj posao. Ne mora da bude tvoja misija. Dovoljno je da to radiš jer ti donosi radost.
I još nešto, čak i ono što voliš zahteva trud. Ja obožavam da pišem, ali svaki put me košta prelaženja unutrašnjeg otpora jer imam toliko toga što još volim. Ja stalno pišem, ali ovde govorim o pisanju “bez obaveze, produkta ili posla”. Onom koje te otključava i oslobađa, koje te miluje iznutra. Tek dok pišem shvatam šta mi to zapravo donosi. (Posebno kada zaboravim da će to neko čitati ili slušati na predavanjima.) Kreativnost, umetnost i izražavanje imaju jedan cilj: da prvo dotaknu tebe. Tek tada mogu dotaći i druge.
Činjenice:
Mnogo je teže odlutati mislima nego kad nešto zapisuješ.
Samo se dobri trenuci pamte ako ih zabeležiš.
Lakše je raditi sa onim što stoji na papiru nego sa haosom u glavi.
Svaka misao dobija početak i kraj kroz pisanje. U najboljem slučaju i plan.
Ili radiš nešto kreativno, ili ne. A ljudi su u svojoj suštini uvek kreativna bića.
Pisanje leči.
Zato što povezuje nove sinapse u tvom mozgu. Zato što ti pomaže da misliš misli i zauzimaš perspektive koje želiš da ojačaš. Pisanje može značiti i da oblikuješ pismo nekome – čak i ako ga nikad ne pošalješ. Radi se o tome da sebi daš slobodu. Zar to već nisi zaslužila? Moje klijentkinje (ako si ovde, možda si i ti jedna od njih) na Healing Depths psihoterapiji znaju koliko je pisanje važno i da se svi naši procesi završavaju istim.
Pisanje traži disciplinu. Ali, kao i sve što traži disciplinu, vredno je.
Od kraja oktobra povući ću se u jednu malu kuću uz more, pisati, prezimiti, početi novo životno i poslovno poglavlje i svoj dosada najveći projekat SIP edukaciju, a usput ću se mnogo baviti time šta znači živeti kreativno. U suštini se radi o tome da kreneš na nova mesta, da jednostavno izađeš iz kuće, da hodaš i da pre svega izdržiš tišinu i dosadu, kako bi u njima pronašao novu inspiraciju. Da se ne ometaš, pa onda sve doživiš intenzivnije. To zvuči nespektakularno, ali se oseća spektakularno.
Danas odredi šta za tebe još može da znači kreativnost.
Čak i ako je to “samo” način na koji serviraš obrok, kako se oblačiš, kako preslažeš garderober, kako biraš novi put za šetnju ili možda: kako ulaziš u dijalog sa sobom na jednom listu papira.
Radujem se da čujem od tebe kako ti ide.
Kao i uvek. Pridruži nam se.